Skovana Od Vremena

Mahnut ću, evo, svakom JA .
Mahnut ću svakoj sjeni svoga htjenja.
Oprostit ću se i od koraka u kojima me bješe previše.
I onih u kojima me bilo malo.

Mahnut ću prijateljima,
poželjevši da moje staze budu
njihove lekcije.
I da svaki korak moj bude njima "za" il' "protiv".

Mahnut ću dječijem oku što viri kraj dovratka.
I svakom titraju srca duša moje duše.
Mahnut ću otisku u kamenim srcima
i onom tragu u perjanim dobrotama svijeta.

I onda ću otići pod ruku s nadom
da mahnut ću , nekad, opet...

Sjećaš li se onog lista uvelog,
tek otkinutog vjetrom od doma krošnje stabla ?

E, takva sam ti, dušo, sada ja.

Nisam zvala vjetar.
Al' evo me odvede taj nezvani gost.
Adet je da s poštovanjem krenem
u društvu onog koji šuti.
I adet je da šutim,
al' ne mogoh da ti ne napomenem...

Sjećaš li se, da onaj je list pao
na prozirni život rijeke,
vijugavo smežurane nad okupanim kamenjem ?

Ako sam ja list. I ako je vjetar to što jest.
Onda se za me ne boj.
Samo gledaj kako plovim.

Od svih nedosanjanih snova
jedan je uvijek prisutan, živ.
Eno me, šakama zgrćem prah Mekke
kao da još tvoje su stope
utisnute u njem', Muhammede !

Ulazim u Harem, u Kuću mira
i ne znam gdje to pogled mi bježi...
Minbere grlim, na sedždu Ti padam,
pozivu tvome suzom se odazivam

Mirisnu haljinu Kabe milujem
ne dam da mi iz ruku oteta bude.
U tawafu se vrte stanja moga srca
zaboravnog i klonulog, al odanog Tebi.

Gospodaru, na Arefatu Te zovem,
da oprostiš mi što jest i sve što je bilo.
Na brdu Milosti dohvatim nebo
pogledom žudnje za nebeskim stanom.

Saffom i Merwom trčim ko Hadžer,
išćem žednoj duši izvor neprekidni.
Na džemretima kamenjem kažnjavam grijehe
i svaku slabost svoju što u njih me vodi.

Zemzem kvasi mi usta suha
ukaljana govorom pustim, bez zikra.
Abdestom perem svaku stopu nefsa
što mi put do Tebe vazda krivuda.

San i želja samo...
svjesna sam ja
da nisam pozvana
da Ti budem gost.
Čekat ću.
Ja sam tu da se odazovem,
samo me pozovi za ibadeta sofru !

Uhvatio me za ruku i poveo niz strmu obalu.

Pomogao mi kad se nisam mogla uspeti uz brdo čekanja .

Prijatelj moj. Svjetiljka u tami.

Tuga, briga, pustoš , bez njega me režu.

Istinski sam sama tek kad njega nema.

Sabur moj ne želim izgubit' dok sam živa !


:))

Ja serbez nisam plakat ' Ti na pragu

u trenu kad Milošću oblijevaš svijet.

Znam ja sebe, Dobri moj...

a znaš me i Ti, ne bilo mi kazne...


Pobjegla bih ja...da mogu...

no, gdje da od znanja Svevidnog se skrijem?

Možda bih i lagala, krijuć' da sam htjela

živjet bez tarabe prema htijenju nefsa..

No ja Tebi lagat ne umijem...

Zaboravit' ne mogu da znaš i što ne znam.


Djah dao Si da vole me ljudi,

djah me podižeš na krilima Svjetla,

dok bezobzirno tonem u sebi

išćući Ruku Tvoju da me vodi

nevidljivim stazama kroz korov duše usnule

što ga čistila nisam,

na Te se oslanjajuć,

da me i neplodnu djelom,

i nerodnu srcem,

povedeš do novog rodjenja

........................................................................

*serbez - dostojna
*nefs - prohtjevi, duša, strasti koje odvode od Istine
*djah - katkad, tu i tamo, ponekad